Još i danas zamiriše trešnja u proljeće kao davno prije, jedna trešnja danima daleko, tamo gdje me već odavno nije.
Rekao sam kad poći sam mor’o: uzmite mi i kuću i njivu, samo trešnju ostavite staru, kad navratim da je vidim živu.
Šta to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote? Tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote?
Rakao sam, u vjetar sam prič’o, nikog nije bilo da me čuje, lijepu pjesmu ne voli baš svako, neko baca kamen na slavuje.
Šta to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote? Tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote?
Nije nebo ovo što nam nude, nije sunce od zlata i moći, kad bi mogli prodali bi Boga, njima nitko ne može pomoći.
Šta to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote? Tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote?
|