Rane na usnama brojim u mukama, jer nisu od mene, a s njim nek ti krene, preživjeću. Suze u očima, varaš me noćima, al uzalud kriješ i lažno se smiješ, izdržaću.
Da usne tvoje poljubim i nježno da te zagrlim, da ti priznam ljubavi, da si moje sve. I gdje da nađem srcu lijek kad voljeću te zauvjek, kad nijedno sjećanje nemam bez tebe.
Ne znam adresu ni broj, a gde si ti? Ostajem zauvek tvoj, a gde si ti? Mala, uspomene izjedaju, spreman na predaju, otkačen, odbačen, živim od sećanja.
Loše ti stoji sve to, kad se pravdaš, a čekaš da odeš za njim, kako ti zavidim jer ti ne pristaje ni da brišeš od kaput te suze za kraj, a i dalje si prelijepa, znaj.
Ko ti to grize obraze, čiji to trag na vratu kriješ, kom ti to ruke odlaze? Varaš me, mila, ma kako smiješ? Kom si se to obećala, od mene krala, njemu dala? Mila, za kol’ko si me prodala?
Poljsko cvijeće nek me mladog pokrije, nek mi dušu ljube oblaci kad me nećeš ti. Kamo sreće da te oči ne vide, ne bih znao da su poljupci tuđi po tebi.
Daj, daj mi svoje usne da ih ljubim naj, naj, svako jutro zlato moje raj, raj u tvome svjetu dok te volim, znaj, znaj da mi godi bezmjerno. Daj, daj mi svoja krila da poletim, naj, naj, svake noći zlato moje raj, raj u tvome oku zvijezde brojim, kraj, kraj neće doći nikada.