Išao sam njenom ulicom mjesečarskim korakom ko da htjedoh stope sreće da brojim. Misao mi je prijala, kako je uživala draga moja zadnje noći sa mnom.
Gledao sam oluke pune kiše jesenje, sve je vlažno, a u duši gorim. Kol’ko sreće nebeske u grudi moje balkanske, počeh svoje sreće da se bojim.
Daj, daj mi svoje usne da ih ljubim naj, naj, svako jutro zlato moje raj, raj u tvome svjetu dok te volim, znaj, znaj da mi godi bezmjerno. Daj, daj mi svoja krila da poletim, naj, naj, svake noći zlato moje raj, raj u tvome oku zvijezde brojim, kraj, kraj neće doći nikada.
Stajao sam ispred kapije da svoje srce napijem, gledam je i opet se bojim. Po tjelu se slivala svilena tkanina, da li zna ona koliko je volim?
Riječi su suvišne pored njene postelje. Sklopim oči i sanjam u boji i kad je dotaknem njen uzdah otme se, ceo svet zastane.
Daj, daj mi svoje usne da ih ljubim naj, naj, svako jutro zlato moje raj, raj u tvome svjetu dok te volim, znaj, znaj da mi godi bezmjerno. Daj, daj mi svoja krila da poletim, naj, naj, svake noći zlato moje raj, raj u tvome oku zvijezde brojim, kraj, kraj neće doći nikada.
Nikada...
|