Da usne tvoje poljubim
i nježno da te zagrlim,
da ti priznam ljubavi,
da si moje sve.
I gdje da nađem srcu lijek
kad voljeću te zauvjek,
kad nijedno sjećanje nemam bez tebe.

Ne znam adresu ni broj, a gde si ti?
Ostajem zauvek tvoj, a gde si ti?
Mala, uspomene izjedaju,
spreman na predaju, otkačen, odbačen,
živim od sećanja.

Jedina, šta si mi uradila?
Srce mi je pustinja,
ljubav je presušila.
Jedina, što me nisi pustila
kad me nisi ljubila, jedina?

Loše ti stoji sve to,
kad se pravdaš, a čekaš da odeš za njim,
kako ti zavidim jer ti ne pristaje
ni da brišeš od kaput te suze za kraj,
a i dalje si prelijepa, znaj.

Ko ti to grize obraze,
čiji to trag na vratu kriješ,
kom ti to ruke odlaze?
Varaš me, mila, ma kako smiješ?
Kom si se to obećala,
od mene krala, njemu dala?
Mila, za kol’ko si me prodala?

Poljsko cvijeće nek me mladog pokrije,
nek mi dušu ljube oblaci kad me nećeš ti.
Kamo sreće da te oči ne vide,
ne bih znao da su poljupci tuđi po tebi.

Daj, daj mi svoje usne da ih ljubim
naj, naj, svako jutro zlato moje
raj, raj u tvome svjetu dok te volim,
znaj, znaj da mi godi bezmjerno.
Daj, daj mi svoja krila da poletim,
naj, naj, svake noći zlato moje
raj, raj u tvome oku zvijezde brojim,
kraj, kraj neće doći nikada.

Барам сјај во тие очи,
само тага таму чува,
еден живот, многу тајни,
а на образ солза сува.

Крила дај, ѕвездо, јас да летнам,
на нејно пенџере да слетам
и во ноќта нежно да ја допрам
мојта љубена.

Još su ti usne umorne
i sve što kažeš znam da nije,
još su ti suve cipele,
napolju znam da kiša lije,
još su ti vreli obrazi,
u oku sjaj ne prolazi,
još ti na licu piše čija si,
samo moja nisi.