Nije mjesečina to što sja u noći,
to su tvoje oči pune ljubavi.
Nije mjesečina kriva nego okus vina
i tvoje usne vrele što me zavele

Jer moj je život igra bez granica,
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje,
kad zbrojim poraze ništa ne ostane,
samo još vučem navike, sve na tome ostane

Da l’ si sretnija što ti drugi usne ljubi
il’ nesretnija što on se na mom mjestu budi?
Nisam bogzna što, al’ kako sam te ludo volio.

Da l’ si sretnija tamo daleko od mene
il’ nesretnija kad zabole te uspomene?
Nisam bogzna što, al’ jednom sam te ludo volio.

Najljepše moje,
kada riječi otrovne
ubiju nježnost
slome najbolje.

Srećo, ne krivi me,
javi se i oživi me.
Ne mogu čekati,
zbog nas lud sam od ljubavi.
Daj da ti čujem glas,
molim te, spasi nas.
Srećo, ne krivi me,
jer ti si mi sve.

Šta to ima u ljudima tužno
da ulaze u tuđe živote?
Tko to živi u prošlosti mojoj,
a još nije umro od sramote?

Volim osmjeh tvoj, baš dobro ti stoji,
još ti bolje stoje poljupci moji,
ma kriv je meni svako kom smiješ se ti,
moja ljubavi.
Volim osmjeh tvoj i nosi ga uvjek,
smij se samo, dušu mi grij’ zauvjek
i krivi su mi svi i krivo mi je sve
kad sam bez tebe

Veži me za sebe usnama,
veži na milijun godina,
veži me i tako nemam gdje,
u tvom srcu ja sam zarobljen.

Veži me za sebe rukama,
veži na milijun godina,
nek sam cijelom svijetu zabranjen,
jer sam ti u srcu zarobljen

Odavno već nisam mislio o tebi,
među nama dani i godine stoje.
Nikada te više pronašao ne bi
da se jučer nismo vidjeli nas dvoje

Jer srce nije kamen, ne, srce nije kamen
da ga samo baciš iz kaputa
kao kartu poslije puta.
Srce nije kamen, ne, srce nije kamen,
kad pukne na dva dijela nije vrijedno
jer više ne kuca ko jedno